Mubera Mujagić rođena je 29. septembra 1943. u Sarajevu, gdje se i školovala na Pedagoškoj akademiji. Filološki fakultet diplomirala je u Beogradu 1982. i zaposlila kao nastavnik – profesor srpskohrvatskog jezika.

Objavila je 1973. svoju prvu zbirku pjesama “Trenutak sa dva postojanja”, za koju je dobila nagradu za najbolju knjigu poezije te iste godine na bosanskoj republičkoj manifestaciji “Trebinjske večeri poezije”. Pokrovitelj manifestacije bila je Akademija nauka i umjetnosti BiH, ali i druge republičke, društveno-političke i kulturne institucije. Već od prvog pojavljivanja slijede prevodi na strane jezike: engleski, njemački, talijanski, turski, grčki, albanski, makedonski, bugarski, francuski, slovenski, danski pa i azerbejdžanski pri Tagore Institute of Creative Writing International u Madrasu (Indija).

Godine 1988. izlazi kompilacija njenih pjesama na engleskom jeziku. Tagore Institute je također uvrstio nekoliko njenih pjesama u svoje svjetske antologije pjesnika kao, naprimjer, u Antologhy of Poetesses of the World. Njena poezija se pojavila na grčkom jeziku u antologiji pjesnika Jugoslavije. Zbirka “Pjesme” objavljena je na talijanskom jeziku u Napulju 1984. pod naslovom “Slutnja kao govor”.

Ušla je u natječaj za nagradu Evropske akademije i dobila “Veliku zlatnu medalju”. Godine 1985. postaje član Akademije i biva izabrana među 24 visoka evropska intelektualca i sa zvanjem “konzul – akademik” za BiH. Godine 1986. ponovo je dobitnica “Velike zlatne medalje” u okviru natječaja – “Velika nagrada Mediterana” i “Velika nagrada zvijezde Evrope” pri Evropskoj akademiji. Na osnovu prve književne evropske nagrade od Senata akademika Evropske akademije, uz titulu “konzula akademika” za razvoj etičkih i kulturnih vrijednosti naroda Evrope, izabrana je za počasnu ličnost, jedina iz BiH i bivše Jugoslavije među nekoliko žena iz svijeta. Dobitnica je još tri evropske medalje, znači ukupno šest i trofeja Italije kako za poeziju tako i za esej, književnu kritiku u sekciji akademika Odsjeku mudraca za esej Poezija i sloboda na francuskom jeziku.

Osim knjige poezije “Trenutak sa dva postojanja”, objavljene 1973. u “Svjetlosti” u Sarajevu, štampana joj je i knjiga poezije “Budi drveće pod nebom” u Bošnjačkom institutu u Cirihu 1987. godine. Također je objavila i antologiju “Izbor stvaralaštva mladi”h (poetskih, muzičkih i likovnih radova učenika svih republika i pokrajina), pod naslovom “Tito – sloboda – domovina” 1979. godine.

Knjiga pod naslovom “Ogledalo od magle” štampana je 2000. godine u trojezičnom izdanju – na bosanskom, engleskom i njemačkom jeziku, a 2001. godine izbor poezije pod nazivom “Potop šutnje” u dvojezičnom izdanju – na bosanskom i arapskom jeziku. “Bosna u meni” naslov je još jedne njene knjige. Također, imala je desetak pripremljenih knjiga za štampanje, među kojima je izbor pjesama na slovenskom jeziku “Antologija bh. poezije”.

Mubera Mujagić bila je učesnik književnih manifestacija, simpozija, kao pjesnikinja, prevodilac i esejista, književni kritičar, a njezini radovi prevođeni su i objavljivani u međunarodnim i našim antologijama.

***

Iz intervjua Mubere Mujagić beogradskom sedmičniku “Intervju” (januar 1985.), u kome se zalaže da se iz lektire izbace islamofobijski stihovi Petra Petrovića Njegoša i Ivana Mažuranića

Stojim iza svojih riječi, s razlogom i obzirom da je najmanja posljedica lošeg vaspitnog utjecaja tih djela na mnoge generacije upotreba riječi kao bula, Vlah, Turčin, u odnosu na teže ekscese koji se mogu javljati, naročito u višenacionalnim sredinama.(…) Može li se negirati mišljenje profesora Aleksandra Kreške koji je u svom pismu pod naslovom “Van s Njegošem iz škole“ apelovao da se “Gorski vijenac” i “Smrt Smail-age Čengića” izbace iz školskih programa, citirajući samo pojedine stihove Njegoševe, kao dokaz i razlog: “Nekrstu se gore usmrđe…; Odža riče na ravnom Cetinju…; Zaudara zemlja Muhamedom…; Kako smrde ove poturice…” Ako se nekima kosa diže na glavi zbog mog prijedloga, ima ih više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova. (…) Smatram da kod neuke djece i neadekvatnih interpretacija ovih djela u takvom ranom uzrastu može da stvori animozitete prema drugim ljudima i narodima, sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo nisu rijetke identifikacije između Turaka i muslimana, pa još ti tadašnji Muslimani treba da “iskupljuju grijehe za onih 500 godina pod Turcima“. Takva etička poruka djela nije uredu. Na takvim se porukama mogu da uče svi budući nacionalisti raznih boja, reagujući utukom na utuk. I takvih je pojava bilo iz bliže prošlosti. Moja je intervencija išla samo u tom smjeru

 (izvor: bosnawi.ba)

Rodjena je u Sarajevu, 10. siječnja 1945, u vrijeme vladavine paradržavne formacije u Bosni – Nezavisne Države Hrvatske. Osnovnu školu i Prvu Klasičnu gimnaziju završava u rodnom gradu, a na Sveučilištu u Zagrebu studira na Fakultetu političkih znanosti, jedno vrijeme paralelno prateći studij Filozofije i Komparativne književnosti (u kojem dodatnom formalnom studijskom angažmanu je prekida velika povreda – ozbiljan prijelom kičme, i dugotrajno liječenje). Post-diplomski studij iz Suvremene filozofije, koji upisuje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavlja slobodnim istraživanjem, kao stipendista Francuske vlade, na fakultetima Université Paris-X, Nanterre i Collège de France, Quartier Latin, Paris. Jednogodišnju stipendiju posvećuje radu na magistarskoj tezi pod naslovom “Ontologija moderne umjetnosti”, kao i upoznavanju sa fascinantnim djelom Gastona Bechelarda.

Događaji po povratku u Sarajevo, privatne i javne naravi, sprječavaju je da formalizira svoj podiplomski studij. Velika preobrazba spoznajne naravi 1978/9. dovodi je ubrzo u konflikt sa tadašnjim vladajućim političkim i duhovnim sustavom u ex-Jugoslaviji, što će imati trajne i dalekosežne posljedice po njen život i rad.

“Zakašnjeli” studij Arapskog i Perzijskog jezika na Katedri za Orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu takodjer će biti ometen političkim razlozima (najprije provokacijama kolega-studenata u doušničkoj službi, a zatim hapšenje i odlazak na petogodišnju robiju 1983.).

Naime, Melika je već izložena krajnje ozbiljnim i neprestanim političkim progonima, koji je koštaju zaposlenja u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH, te prestanka objavljivanja njenih književnih radova i intelektualnog učešća u javnom životu.

Od gornjeg datuma, ne samo Melika S.B., već i sav njen književni rad (koji je već od ranije bio ometen u objavljivanju), postaje predmetom hapšenjâ, zatvaranjâ, izgnanstava, poricanja.., granatiranja, pa otud i danas jedan dobar dio njega, ako već nije trajno uništen, stoji samo u rukopisu (ili je sačuvan u inozemnim medijima).

Melika Salihbeg Bosnawi počinje (pod prezimenom Salihbegović) objavljivati 1971, kad se po prvi put javlja esejem u časopisu “Izraz”. Njena književna karijera, u stalnom usponu, bilježeći i nekoliko nagrada na ex-Yu natječajima (za filmski i tv. scenarij, novinsku priču), naprasno i prisilno će biti okončana zbog njezine (i formalne, to će reći odjećom vidljive) duhovne preobrazbe 1979, koja će godina označiti početak i danas vladajućeg prešućivanja, nalik trajnom hapsu, ili izgonu iz života, u čemu, strasno, i dalje najčešće učestvuju svi sarajevski mediji, a posebice tzv. akademska zajednica i bivši kolege pisci.

Prije i poslije gornjeg datuma, u interludijima političkih progona, izgnanstava, ratnih godina, putovanja po svijetu, prisilne šutnje, izabrane i nametnute osame, Melika Salihbeg Bosnawi piše i objavljuje pjesme, pripovijetke, eseje, scenarija, prijevode, prijepjeve, političke prosvjede, u sarajevskim, zagrebačkim, beogradskim, ljubljanskim, časopisima i magazinima za književnost i umjetnost. Izgubivši ranijeg izdavača, nekadašnju “Svjetlost”, osim u nekoliko slučajeva, kad njena djela objavljuju “Grafičar” iz Tuzle, “Zid” i “Al-Mahdi” iz Sarajeva, te “Bosnisches Institut Zürich”, iz Ciriha, Melika Salihbeg Bosnawi opredijeljuje se za samostalno autorsko izdavaštvo koje odobrava Ministarstvo za kulturu i sport BiH, po preporukama njenih vrsnih recenzenata. Tako Melika Salihbeg Bosnawi posjeduje vlastiti medjunarodni bibliotečki kôd.

Djela:

Poezija:

Nebeska deva, Bosnishes Institut, Cirih, 1986.
Ruža tmice / Rose Of Darkness, Zid, Sarajevo, 1997.

Srebrenica je zvijezda padalica, Autor, Sarajevo, 2000.

Srebrenica Is A Falling Star, Autor, Sarajevo, 20000.

Na krik gazele zastat / Rječnik Kreacije, Autor, Sarajevo, 2006.

Ptica o vratu / Bird on Neck^[novo], Autor, Sarajevo, 2014.

P/P 

Divan, Prijepjev derviške poezije Fadil-paše Šerifovića, Svjetlost, Sarajevo, 1982.

Poetska proza:
Kaze, Svjetlost, Sarajevo, 1975.
Sarajevo Rose / War Rhymes ^[*] , (na engleskom), Autor, Sarajevo, 2000.

Ptica o vratu / Bird on Neck, Autor, Sarajevo, 2014.

Proza / Drama:
Citadella Svjetla, Autor, Sarajevo, 2008.
Sedmi padež ili Pouka iz gramatike, ex-Yu nagrada za tv. experiment, 1975.
Oscar je želio, tv. scenarij, Život, 1975.
Dvorac od biljura, ex-Yu nagrada, 1982.
Bohemia Bosniaca, 1996.
Ja sam Kana, 1987. Izgubljena. (Arhiv Radio-Beograd?).

Roman:
Katarzični snovi / Yâ Filistîn, Grafičar, Tuzla, 1991.
Black-silk blues, rukopis povučen iz IZ “Veselin Masleša”, 1978, granatiran 1992.
Gdje se krije baraba/s, u radu, 2011.

Esej:
Vlasnik vremena, Svjetlost, Sarajevo, 1979.
Skupa, Autor, Sarajevo, 2009.

Filozofija / ‘Irfan:
Miomiris gnoze /´Arfu`l-´Irfān, Autor, Sarajevo, 2006.

Prepjev / Prijevod
Dove, ´Alî Ibn Abî Tâlib, Prijevod, bilješke, pogovor, esej o islamskoj gnozi, Autor, Sarajevo, 1997.
Svjetlo umjesto mene, Predavanja iz islamske gnoze (Mutahharî – Tabâtabâ`î – Homaynî), prijevod, bilješke, esej, Autor, Sarajevo, 2000.

Nota bene:
– Gdje god je naslov djela napisan dvojezično, to znači da je i ono samo napisano na bosanskom i engleskom jeziku. U slučaju poezije, riječ je o uporednom tekstu.

Performans:
Dijalektika gladi, Politički performans, Marindvor, Sarajevo, Rujan/Septembar, 1985.
Multimedijalno čitanje poeme Srebrenica je zvijezda padalica, Dom Armije BiH, Sarajevo, 17. 10. 2000.
Jedna te ista, Kuršumlija medresa, Sarajevo, 10. 10. 2008.
Svilen gajtan^[novo], Ferhadija ulica, Sarajevo, 23. 03. 2013.

Art-Instalacija:
Baudelaire-Bosanski šehid / Baudelaire-Bosnian Martyr
Na putu za Guantanamo / On the Road to Guantanamo

Muhamed Kondžić je nakon izlaska iz zatvora napisao sva svoja književna djela:: 

„Noć nema svjedoka“, Sarajevo, 1979;  „Silicijum front“, Sarajevo, 1982; „Žive muke“, Sarajevo, 1983; „Ham - Dagova osveta“, Sarajevo, 1984; „Uvježbavanje boli“, Sarajevo, 1988; „Limeni lijes za Salcburg“, Zenica, 1989. i „Sužnji“, zbirka pripovjedaka, Svjetlost. Sarajevo, 1991.  

Umro je 19. listopada 1996., u garsonjeri koja mu je nakon književnih uspjeha bila dana na raspolaganje, sam, neshvaćen do kraja.

Slovo Nedžada Ibrišimovića o Muhamedu Kondžiću:

Za posljednjih pedeset godina pamtim nekoliko književnih potresa koji su se desili u Bosni i Hercegovini. Prvi je bio s “Bihorcima” Ćamila Sijarića, drugi je bio s “Dervišom” Meše Selimovića, treći je bio u “Kamenom spavaču” Maka Dizdara i četvrti je bio kada je 1976. godine na anonimni konkurs “Oslobođenja” Muhamed Kondžić poslao pet svojih pripovjedaka i ispred sedam stotina pristiglih priča osvojio prvu, drugu i treću nagradu, te dva otkupa! To je bio veličanstveni književni uspjeh pisca koji je nakon pet godina robije zbog “verbalnog delikta” i koji je odbio pomilovanje spavao po zeničkim parkovima i po ruinama napuštenih kućeraka na periferiji grada.

Dio teksta Miljenka Jergovića o Muhamedu Kondžiću:

Zenički list „Naša riječ“ objavio Kondžićev novinarski članak pod naslovom “Koga kriju knjige dugovanja”, u kojem se bavio pronevjerama u zemljoradničkoj zadruzi iz Viteza. Buknula je afera. Muhamed Kondžić je uhapšen i optužen zbog verbalnog delikta i kontrarevolucionarnog djelovanja. Bio je četrdesetogodišnjak, imao je ženu i dijete, sređen obiteljski život. Osuđen je na četiri i pol godine zatvora. Nakon što je istekla prva godina robije, javljaju da mu je sin stradao pod kotačima kamiona. Dvanaest mjeseci kasnije žena mu se ubija skokom s prozora hotela Metalurg. On se ne žali na dosuđenu kaznu, odbija pisati molbu za pomilovanje, na kraju odbija i skraćenje kazne za šest mjeseci. Odslužio je svaki dosuđeni mu dan robije. Kada je izašao iz zatvora, rečeno mu je da se ne može vratiti u stan koji je dobio od radne organizacije. Dobio ga je kao oženjen čovjek s malim djetetom, a sada nema ni ženu, ni dijete. Noćiva po parkovima i haustorima, na klupama željezničkog kolodvora, a zimi spava u šahtu za parno grijanje.

Od rane mladosti pisao poeziju. Popularnu monodramu „Po suncu ti meni hodio“, te komade „Džaferbegov jemin“ i „Čaršijska posla“, napisao je za amatersko kulturno društvo „Gajret“. Njegove drameizvođene su na daskama Narodnog pozorišta u Sarajevu od 1943. godine. Kako svjedoči njegov sin Ahmed – „optužen je da je pomagao okupatore jer su se njegova djela prikazivala u pozorištu u vrijeme okupacije“. Nakon 20-godišnje političke robije, po izlasku na slobodu 1965. godine, potvrđuje se kao pisac stihova za sevdalinke. Njegove pjesme komponovali su i izvodili najveći umjetnici sevdalinke. Kao humorista bio je angažiran u radijskoj emisiji „Veselo veče“. Mnoge od njegovih pjesama su pokradene i prepjevane, mnoge se smatraju narodnim blagom, a njegovo djelo nikad nije cjelovito istraženo.

Rođen je 27. maja 1913. u Budimpešti, od oca Bošnjaka Vejsilbega i majke Ilone, Mađarice. Djetinjstvo je proveo premještajući se po različitim krajevima regije. Nakon Prvog svjetskog rata sa porodicom se nastanio u Sarajevu. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a 1959. je diplomirao historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak, i to na bosanskom i mađarskom. U periodu između 1931. i 1939. pisao je na mađarskom i njemačkom jeziku. Objavljuje svoja najranija djela, razne pjesme, pripovijetke, eseje i prepjeve sa drugih jezika.

Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu a u tom periodu nastavlja sa objavljivanjem pripovjedaka i eseja. U periodu između 1939. i 1945. godine objavio je dvadesetak pripovijedaka i novela, kratki roman “Mujića Hanka”, niz eseja i prikaza, u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka. Pored najznačajnijeg djela iz tog perioda, romana “Legenda o Ali-paši”, Čolaković 1942. godine završava i autobiografsko djelo “Knjiga majci”. U tom djelu otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje, iako će poslije biti proganjan i pritvaran, a u njemu opisuje savremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Židova, Srba i zatiranje bošnjačkih sela. Nakon što su mu 1944. godine poginuli roditelji u bombardiranju Sarajeva, seli se u Zagreb gdje ostaje do svoje smrti. Iste godine na poziv Ante Pavelića prihvata poziciju atašea za kulturu pri poslanstvu tzv. NDH u Mađarskoj, te odlazi u Budimpeštu, odakle se vraća nakon sloma pronacističke vlasti u toj zemlji. Po završetku rata privođen je nekoliko puta od strane novih jugoslovenskih vlasti, ali optužnica nije podignuta, te je veoma brzo pušten na slobodu.

Iako se deklarisao kao antifašist, poslijeratni komunistički režim zabranjuje objavljivanje njegovih djela pa čak i prijevoda. Zbog toga, anonimno objavljuje prijevode djela Ervina Šinka s mađarskog (tri romana, knjige pripovijedaka i brojnih eseja). Tek četvrt vijeka kasnije izašlo je drugo izdanje njegovog romana (1970), koji i jezikom i strukturom predstavlja veliko umjetničko djelo iz Bosne i o Bosni. Iza Envera Čolakovića ostalo je mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijedaka, brojne knjige poezije i prijevoda, kao i dnevnici.

Umro je 18. augusta 1976. godine

U čast Envera Čolakovića, danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine.

Djela:

Legenda o Ali-paši, Zagreb, 1944, 1970, 1989; Sarajevo 1991, 1997, 1998.; Moja žena krpi čarape, salonska komedija, 1943.; Mali svijet, Zagreb, 1991.; Gyula Illyés, Poezija, Zagreb, 1971.; Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo, 1972.; Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb, 1975.; Zlatna knjiga mađarske poezije, Zagreb, 1978.; Izabrane pjesme, Zagreb, 1990.; Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb, 1991.; Bosni, Zagreb, 1998.; Pismo majci, Sarajevo, 2013.

Nagrade:

Nagrada Matice hrvatske za najbolji roman (1943), za roman “Legenda o Ali-paši”; Plaketa Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika; Plaketa i visoko odlikovanje Predsjednika Republike Austrije - Austrijski Križ Časti za nauku i umjetnost I. reda (1970).

Ibrahim Kajan o Enveru Čolakoviću:

Četiri grada, kao četiri strane svijeta, ozračila su Envera Čolakovića, svaki mu dao najbolje što je imao u svojoj duši, svakome je Enver pridodao nešto svojega: Budimpešta, Beograd, Sarajevo, te Zagreb – u kojem je proživio pola svojega života. Prve stidljive stihove Enver je zapisao na materinskom, madžarskom jeziku, a nešto kasnije i na njemačkom, a od godine 1934. isključivo na hrvatskom ili bosanskom jeziku. Dugačak je spisak njegovih objavljenih, a još duži njegovih neobjavljenih djela. I nema književne vrste u kojoj se nije želio oprobati, u koju nije uklesao bar nešto što treba ostati i trajati: pjesme, novele, esej, drama, roman; pisao je članke, polemizirao; prevodio s engleskog, njemačkog, a ponajviše – s madžarskog, cijelu biblioteku prijevoda, cjelovitu i zaokruženu knjigu nacionalnog pjesništva! Tri je desetljeća marljivo ispunjavao stranice skoro svih naših časopisa, skroman kakav je bio – više “tuđim” nego svojim originalnim tekstovima. Pokazivao mi je desetine sređenih knjiga pjesama, više zbirki novela, dva-tri romana kojih, eno, i sada u jednoj ladici, u rukopisu. Na dan smrti, Pero mi Budak, u susretu na Trgu Republike, reče: “Vidiš, umro je, a njegovo vrhunsko prevoditeljsko djelo – Zlatna knjiga madžarske poezije od početaka do danas – koju je brusio trideset godina, upravo je sada u tisku… Njegova radost viđenja prvog primjerka ostaje neispunjena…”

Uz te, svakako valja spomenuti još i sljedeće prijevode:

 Lessingovu Hamburšku dramaturgiju, Schillerove Razbojnike i drugo; libreta: Wagner: Majstori pjevači, Camus-Keleman: Opsadno stanje, te Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja. Čolaković je i sam pisao libreta - sjetimo se opere - Aretej prema istoimenoj Krležinoj drami na glazbu Tome Proševa. Uz Proševa, nadahnut Čolakovićevim stihovima, skladao je i Rudolf Matz.

Rešad Kadić je rođen u Sarajevu 1912. godine. Njegov otac Alija autor je „Izbora arapskog pjesništva„ (1913) i publikacije „Glavni događaji iz islamske prošlosti„ (1915), a njegova majka Halida Galijašević je iz Tešnja. U Sarajevu je završio osnovnu školu, pet razreda gimnazije i dva razreda srednje tehničke škole. U desetljeću pred Drugi svjetski rat pisao je u sarajevskom „Jugoslavenskom listu“, te bio urednik sarajevskog sedmičnika „Naša pravda“. Tokom rata nastavio je svoj novinarski posao, zbog čega su ga komunističke vlasti osudile na višegodišnju robiju. Od 1953. radi kao službenik građevinskih preduzeća “Konstruktor” i “Bosna”, i urednik njihovih novina.

Ime Aleksandra Radenkovića/Al Radeka nalazi se na spisku srpskih pisaca naučne fantastike, a radi se o Rešadu Kadiću, autoru devet popularnih romana, koje je, usljed izopćenosti i diskriminacije, bio prinuđen da piše ekavicom i potpisuje se srpskim pseudonimom. Neki od naslova su: „Voštani dvojnik“, „Kralj hašiša“ „Klub četvorice“, „Zlatni Buda“, „Galerija prokletih“,“ Neman iz Ričmonda“ „Trojica traže alibi“.

Rešad Kadić je umro u Sarajevu 1988. godine i prema želji koju je ostavio u oporuci sahranjen je u Tešnju.

Djela:

Objavio je romane „Bašeskijin posljednji zapis“ (1975), „Ilhamijin put u smrt“ (1976) i „Hadži Lojo“ (1982), knjigu pripovjedaka „Pripovijedanje o ljudskim sudbinama i paši Latasu“ (1987), „Mevlud“ (1963. i još 4 samostalna izdanja), spjev „Život i smrt hazreti Fatime“ (1976), poemu „Gazi Husrevbeg“ (1966), zbirku pjesama „Žuri Mirza na pouku„(1980). Priredio je knjige „101 Nasrudin-hodžina šala“ (1968) i „Pobožne pjesme bosansko-hercegovaèkih muslimana“ (1969). 

Alija Nametak bh. pripovjedač, dramatičar i folklorist. Rođen je u Mostaru 6. marta 1906., a umro u Sarajevu 08. novembra 1987. godine. U Mostaru završava mekteb i gimnaziju, a studije u Zagrebu. Od 1929. godine živi u Sarajevu i do 1945. godine radi kao srednjoškolski profesor na gimnaziji, Učiteljskoj i Srednjoj tehničkoj školi. 1934/35. Jedno vrijeme je bio lektor i intendant u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Prvim novelističkim tekstovima javio se u zagrebačkim književnim časopisima za vrijeme studija (Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo). Intenzivno se bavio skupljanjem i objavljivanjem usmene književnosti i etnografske građe. Zbog sudjelovanja u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH-a, osuđen 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Dvadeset godina bio izopćen iz kulturnog života, da bi tek 1966. objavio izdanje „Trava zaboravka“. Realnu valorizaciju Nametkova djela trajno je omela njegova diskriminiranost. U knjizi „Sarajevski nekrologij“, objavljenoj posthumno (Zürich 1994), Nametak se pokazuje kao novovjekovni Bašeskija – kroničar koji britkim jezikom i kroz briljantne novelističke krokije, i toplo i ironično u isti mah, svjedoči o životu tradicionalne sarajevske bošnjačke sredine kao cijeloga jednog paralelnog, zatajenog mikrokozmosa u vremenu epohalnih društvenih i političkih promjena (1961-1985).

Djela:
Bajram žrtava (Zagreb, 1931), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941), Za obraz (Zagreb, 1942), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943), Dan i sunce (Zagreb, 1944), Abdullahpaša u kasabi (Sarajevo, 1945), Trava zaboravka (Zagreb, 1966), Tuturuza i šeh Meco (Zagreb, 1978), Sarajevski nekrologij (Zürich, 1994).

Rođen je 3. marta 1898. godine u Gradačcu, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Gimnaziju pohađao u Tuzli, Sarajevu i Bihaću. Maturirao je 1919. u Sarajevu. Iste godine upisao se na Pravni, a nakon dva semestra prešao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Naporedo je pohađao i završio Dramsko-glumačku školu (1920-1922). Od 1921. godine službuje kao šlan Hrvatskog narodnog kazališta i pomoćni režiser dr. Branka Gavelle, a zatim kao nastavnik Glumačke škole i profesor Prve realne gimnazije.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata radi kao intendant Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu zbog čega je 1945. godine suđen, a poslije amnestije postavljen za korespondenta u Zadružnom savezu u Gradačcu 1947.godine. Sudjeluje u osnivanju Narodnog pozorišta Tuzla (1949) i pokretanju časopisa “Pozorište”. Od 1956. do 1960. godine bio je direktor Drame u banjalučkom Narodnom pozorištu. U mirovinu odlazi 1960. godine i seli u Dubrovnik, gdje sudjeluje u kreiranju Dubrovačkih ljetnih igara. Umro je u Dubrovniku 15. marta 1972. godine i sahranjen na groblju Boninovo.

Za života imao je dvanaest posebnih izdanja poezije, proze i drame, a u časopisima 53 prozne, 20 dramskih publikacija, 68 eseja i kritika i 55 članaka, politika i intervjua u dnevnoj štampi.

Prevođen je na njemački, talijanski i češki, dvostruki dobitnik Demetrove nagrade, 1926. i 1942. Godine. U stalnom sukobu sa sredinom. Optuživan (i osuđivan) sa strane konzervativaca Bošnjaka prije i komunističkih vlasti iza Drugog svjetskog rata, za jedne suviše građanin, za druge suviše beg.

Djela:

Haremska lirika. Matica hrvatska. Zagreb, 1921.
Nojemova lađa. Novela. Matica hrvatska. Zagreb, 1924.
Haremske novele. Matica hrvatska. Zagreb, 1924.
Majka. Drama u tri čina. Sarajevo, 1934.
Svijet u opancima. Pripovijetke. Srpska književna zadruga. Beograd, 1936.
Na Božijem putu. Drama u tri čina. Novi Sad, 1936.
U vezirovim odajama. Novele. Sarajevo, 1944.
Husein-beg Gradaščević. Drama u tri čina. Sarajevo, 1942.
Ljubav u planini. Drama u tri čina. Sarajevo, 1944.
Omer-paša Latas u Bosni. Matica hrvatska. Zagreb, 1944.
Izabrana djela. Priredio Alija Isaković. Knjiga I. Predgovor: Enes Duraković; Haremska lirika; Pripovijetke; Knjiga II. Predgovor: Dževad Karahasan; Drame. Knjiga III. Eseji i kritike; članci i polemike. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
Izabrana djela: Ahmed Muradbegović – Ante Dean – Jaksa Kusan – Alija Nametak. Zora. Matica hrvatska. Zagreb, 1969. (Pet stoljeća hrvatske književnosti).

U rodnom Maglaju je završio mekteb i ruždiju i nakon toga zaposlio se kao činovnik. Godine 1887. Mulabdić upisuje Učiteljsku školu u Sarajevu i po njenom završetku odmah dobija posao u Brčkom. Odatle biva premješten u Sarajevo, gdje radi na vise školskih ustanova. Od 1923. do 1929. je narodni poslanik na listi JMO. Penzionisan je 6. januara 1929. godine. U svom dugom životu bio je prije svega prosvjetitelj, a onda i uspješan književnik. Svoj prosvjetiteljski rad prenosi i na književno stvaralaštvo.

Prvim književnim radovima javlja se u “Bošnjaku” Mehmed-bega Kapetanovi ća Ljubušaka, da bi od 1892.do 1894. bio odgovorni urednik. Urednik muslimanskih kalendara “Bajraktar” (1894) i “Mearif” (1898/99), sekretar sarajevske Kiraethane (Čitaonice), a potom pokretač (sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžičem) bošnjačkog časopisa “Behar” (1900) kojeg je uređivao od 1900. do 1906. Jedan je od osnivača Islamske dioničke štamparije (1905), odbornik društva Gajret (1903) i jedan od prvih urednika lista “Gajret” (1907). Sudjeluje i u osnivanju muslimanskog kulturnog društva Narodna uzdanica (1923), urednik je istoimenog kalendara i pokretač časopisa “Novi behar” (1927). Jedan je od urednika lista “Pravda”, glasila JMO, a pet godina je uredivao i istoimeni kalendar.

Roman ”Zeleno busenje” slovi kao najznačajnije djelo ovog autora, ali i kao prvi bošnjački roman. ”Nova vremena” je roman manjeg značaja, ali neosporan dokument za izučavanje tog dijela historije. Mulabdić je i prvi bošnjački novelist, sa zbirkom novela ”Na obali Bosne”. Mnoštvo članaka i didaktičkih tekstova ostalo je rasuto po časopisima koje je pisac uređivao ili u njima sarađivao.

Djela:

Romani: „Zeleno busenje“, roman iz doba okupacije Bosne i Hercegovine, Matica Hrvatska, Zagreb, 1898; „Nova vremena“, slika iz novijeg života u Bosni, Mostar, 1914; Pripovijetke: „Nesretan unuk“; „Đuro Prepelica“; „Aga i kmet“; „Lov“; „Tahiraga“; Crtice: “Šehiti”, “Bajram”, “Kućni rahatluk”, “Uspomene u narodu”; Novele: “Kumovi”, “Garib”, “Nišan”, “Zekonja”, “Tajno pismo”; Ostalo: „Kod starog djeda“, „Osmanlija“, „Rukovjet šale“, Sarajevo, 1893, „Na obali Bosne“ (zbirka pripovijetki), Matica Hrvatska, Zagreb; „Crtice“, Sarajevo, 1907, „Izabrane pripovijesti“, Matica Hrvatska, Zagreb, 1944, „Svak na posao“, Sarajevo, 1934, „Izabrana djela“, Sarajevo, 1974.

Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu diplomira 1940, na pedagoško-filozofskoj grupi. Itd.

Zbog čuvene „Jeretičke priče”, iz 1950. godine, u kojoj se Ćopić podsmehnuo direktorima i generalima, personama kao što su ministri i njihove svastike, koje na fakultet putuju luksuznim automobilima, i zbog humoreske „Ko s đavolom priče piše”, čiji naslov govori sam za sebe, partijska gradska komisija kaznila ga je ukorom. Zbog priče „Izbor druga Sokrata” u NIN-u, a kasnije i romana „Gluvi barut” iz 1957. godine, ponovo je anatemisan zbog toga što je prikazao, kako je sam objasnio pred partijskom komisijom, „neke naše ljude koji su pod oštrim uslovima borbe bili pomalo dehumanizovani, živeći u uverenju da čine ono što je najbolje za Revoluciju”. Isključen je iz Partije.

Tito ga je javno kritikovao na Trećem kongresu AFŽ-ea rečima:

„On je uzeo čitavo društvo i prikazao ga, odozgo do dole, kao negativno, što znači da ga treba slistiti. Takvu satiru mi nećemo dozvoliti i ostaviti je bez odgovora. Njemu treba javno odgovoriti i kazati jedanput i zauvek da neprijateljske satire, koje idu za tim da razbijaju naše jedinstvo, nećemo dozvoliti…Njegova je stvar da uvidi svoje greške i da krene putem kojim idu naši socijalistički književnici”.

Ćopić, od omiljenog do anatemisanog pisca