Rešad Kadić je rođen u Sarajevu 1912. godine. Njegov otac Alija autor je „Izbora arapskog pjesništva„ (1913) i publikacije „Glavni događaji iz islamske prošlosti„ (1915), a njegova majka Halida Galijašević je iz Tešnja. U Sarajevu je završio osnovnu školu, pet razreda gimnazije i dva razreda srednje tehničke škole. U desetljeću pred Drugi svjetski rat pisao je u sarajevskom „Jugoslavenskom listu“, te bio urednik sarajevskog sedmičnika „Naša pravda“. Tokom rata nastavio je svoj novinarski posao, zbog čega su ga komunističke vlasti osudile na višegodišnju robiju. Od 1953. radi kao službenik građevinskih preduzeća “Konstruktor” i “Bosna”, i urednik njihovih novina.

Ime Aleksandra Radenkovića/Al Radeka nalazi se na spisku srpskih pisaca naučne fantastike, a radi se o Rešadu Kadiću, autoru devet popularnih romana, koje je, usljed izopćenosti i diskriminacije, bio prinuđen da piše ekavicom i potpisuje se srpskim pseudonimom. Neki od naslova su: „Voštani dvojnik“, „Kralj hašiša“ „Klub četvorice“, „Zlatni Buda“, „Galerija prokletih“,“ Neman iz Ričmonda“ „Trojica traže alibi“.

Rešad Kadić je umro u Sarajevu 1988. godine i prema želji koju je ostavio u oporuci sahranjen je u Tešnju.

Djela:

Objavio je romane „Bašeskijin posljednji zapis“ (1975), „Ilhamijin put u smrt“ (1976) i „Hadži Lojo“ (1982), knjigu pripovjedaka „Pripovijedanje o ljudskim sudbinama i paši Latasu“ (1987), „Mevlud“ (1963. i još 4 samostalna izdanja), spjev „Život i smrt hazreti Fatime“ (1976), poemu „Gazi Husrevbeg“ (1966), zbirku pjesama „Žuri Mirza na pouku„(1980). Priredio je knjige „101 Nasrudin-hodžina šala“ (1968) i „Pobožne pjesme bosansko-hercegovaèkih muslimana“ (1969).