Muhamed Kondžić je nakon izlaska iz zatvora napisao sva svoja književna djela:: 

„Noć nema svjedoka“, Sarajevo, 1979;  „Silicijum front“, Sarajevo, 1982; „Žive muke“, Sarajevo, 1983; „Ham - Dagova osveta“, Sarajevo, 1984; „Uvježbavanje boli“, Sarajevo, 1988; „Limeni lijes za Salcburg“, Zenica, 1989. i „Sužnji“, zbirka pripovjedaka, Svjetlost. Sarajevo, 1991.  

Umro je 19. listopada 1996., u garsonjeri koja mu je nakon književnih uspjeha bila dana na raspolaganje, sam, neshvaćen do kraja.

Slovo Nedžada Ibrišimovića o Muhamedu Kondžiću:

Za posljednjih pedeset godina pamtim nekoliko književnih potresa koji su se desili u Bosni i Hercegovini. Prvi je bio s “Bihorcima” Ćamila Sijarića, drugi je bio s “Dervišom” Meše Selimovića, treći je bio u “Kamenom spavaču” Maka Dizdara i četvrti je bio kada je 1976. godine na anonimni konkurs “Oslobođenja” Muhamed Kondžić poslao pet svojih pripovjedaka i ispred sedam stotina pristiglih priča osvojio prvu, drugu i treću nagradu, te dva otkupa! To je bio veličanstveni književni uspjeh pisca koji je nakon pet godina robije zbog “verbalnog delikta” i koji je odbio pomilovanje spavao po zeničkim parkovima i po ruinama napuštenih kućeraka na periferiji grada.

Dio teksta Miljenka Jergovića o Muhamedu Kondžiću:

Zenički list „Naša riječ“ objavio Kondžićev novinarski članak pod naslovom “Koga kriju knjige dugovanja”, u kojem se bavio pronevjerama u zemljoradničkoj zadruzi iz Viteza. Buknula je afera. Muhamed Kondžić je uhapšen i optužen zbog verbalnog delikta i kontrarevolucionarnog djelovanja. Bio je četrdesetogodišnjak, imao je ženu i dijete, sređen obiteljski život. Osuđen je na četiri i pol godine zatvora. Nakon što je istekla prva godina robije, javljaju da mu je sin stradao pod kotačima kamiona. Dvanaest mjeseci kasnije žena mu se ubija skokom s prozora hotela Metalurg. On se ne žali na dosuđenu kaznu, odbija pisati molbu za pomilovanje, na kraju odbija i skraćenje kazne za šest mjeseci. Odslužio je svaki dosuđeni mu dan robije. Kada je izašao iz zatvora, rečeno mu je da se ne može vratiti u stan koji je dobio od radne organizacije. Dobio ga je kao oženjen čovjek s malim djetetom, a sada nema ni ženu, ni dijete. Noćiva po parkovima i haustorima, na klupama željezničkog kolodvora, a zimi spava u šahtu za parno grijanje.