Rođen je 27. maja 1913. u Budimpešti, od oca Bošnjaka Vejsilbega i majke Ilone, Mađarice. Djetinjstvo je proveo premještajući se po različitim krajevima regije. Nakon Prvog svjetskog rata sa porodicom se nastanio u Sarajevu. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a 1959. je diplomirao historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak, i to na bosanskom i mađarskom. U periodu između 1931. i 1939. pisao je na mađarskom i njemačkom jeziku. Objavljuje svoja najranija djela, razne pjesme, pripovijetke, eseje i prepjeve sa drugih jezika.

Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu a u tom periodu nastavlja sa objavljivanjem pripovjedaka i eseja. U periodu između 1939. i 1945. godine objavio je dvadesetak pripovijedaka i novela, kratki roman “Mujića Hanka”, niz eseja i prikaza, u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka. Pored najznačajnijeg djela iz tog perioda, romana “Legenda o Ali-paši”, Čolaković 1942. godine završava i autobiografsko djelo “Knjiga majci”. U tom djelu otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje, iako će poslije biti proganjan i pritvaran, a u njemu opisuje savremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Židova, Srba i zatiranje bošnjačkih sela. Nakon što su mu 1944. godine poginuli roditelji u bombardiranju Sarajeva, seli se u Zagreb gdje ostaje do svoje smrti. Iste godine na poziv Ante Pavelića prihvata poziciju atašea za kulturu pri poslanstvu tzv. NDH u Mađarskoj, te odlazi u Budimpeštu, odakle se vraća nakon sloma pronacističke vlasti u toj zemlji. Po završetku rata privođen je nekoliko puta od strane novih jugoslovenskih vlasti, ali optužnica nije podignuta, te je veoma brzo pušten na slobodu.

Iako se deklarisao kao antifašist, poslijeratni komunistički režim zabranjuje objavljivanje njegovih djela pa čak i prijevoda. Zbog toga, anonimno objavljuje prijevode djela Ervina Šinka s mađarskog (tri romana, knjige pripovijedaka i brojnih eseja). Tek četvrt vijeka kasnije izašlo je drugo izdanje njegovog romana (1970), koji i jezikom i strukturom predstavlja veliko umjetničko djelo iz Bosne i o Bosni. Iza Envera Čolakovića ostalo je mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijedaka, brojne knjige poezije i prijevoda, kao i dnevnici.

Umro je 18. augusta 1976. godine

U čast Envera Čolakovića, danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine.

Djela:

Legenda o Ali-paši, Zagreb, 1944, 1970, 1989; Sarajevo 1991, 1997, 1998.; Moja žena krpi čarape, salonska komedija, 1943.; Mali svijet, Zagreb, 1991.; Gyula Illyés, Poezija, Zagreb, 1971.; Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo, 1972.; Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb, 1975.; Zlatna knjiga mađarske poezije, Zagreb, 1978.; Izabrane pjesme, Zagreb, 1990.; Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb, 1991.; Bosni, Zagreb, 1998.; Pismo majci, Sarajevo, 2013.

Nagrade:

Nagrada Matice hrvatske za najbolji roman (1943), za roman “Legenda o Ali-paši”; Plaketa Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika; Plaketa i visoko odlikovanje Predsjednika Republike Austrije - Austrijski Križ Časti za nauku i umjetnost I. reda (1970).

Ibrahim Kajan o Enveru Čolakoviću:

Četiri grada, kao četiri strane svijeta, ozračila su Envera Čolakovića, svaki mu dao najbolje što je imao u svojoj duši, svakome je Enver pridodao nešto svojega: Budimpešta, Beograd, Sarajevo, te Zagreb – u kojem je proživio pola svojega života. Prve stidljive stihove Enver je zapisao na materinskom, madžarskom jeziku, a nešto kasnije i na njemačkom, a od godine 1934. isključivo na hrvatskom ili bosanskom jeziku. Dugačak je spisak njegovih objavljenih, a još duži njegovih neobjavljenih djela. I nema književne vrste u kojoj se nije želio oprobati, u koju nije uklesao bar nešto što treba ostati i trajati: pjesme, novele, esej, drama, roman; pisao je članke, polemizirao; prevodio s engleskog, njemačkog, a ponajviše – s madžarskog, cijelu biblioteku prijevoda, cjelovitu i zaokruženu knjigu nacionalnog pjesništva! Tri je desetljeća marljivo ispunjavao stranice skoro svih naših časopisa, skroman kakav je bio – više “tuđim” nego svojim originalnim tekstovima. Pokazivao mi je desetine sređenih knjiga pjesama, više zbirki novela, dva-tri romana kojih, eno, i sada u jednoj ladici, u rukopisu. Na dan smrti, Pero mi Budak, u susretu na Trgu Republike, reče: “Vidiš, umro je, a njegovo vrhunsko prevoditeljsko djelo – Zlatna knjiga madžarske poezije od početaka do danas – koju je brusio trideset godina, upravo je sada u tisku… Njegova radost viđenja prvog primjerka ostaje neispunjena…”

Uz te, svakako valja spomenuti još i sljedeće prijevode:

 Lessingovu Hamburšku dramaturgiju, Schillerove Razbojnike i drugo; libreta: Wagner: Majstori pjevači, Camus-Keleman: Opsadno stanje, te Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja. Čolaković je i sam pisao libreta - sjetimo se opere - Aretej prema istoimenoj Krležinoj drami na glazbu Tome Proševa. Uz Proševa, nadahnut Čolakovićevim stihovima, skladao je i Rudolf Matz.