Uticaj osmanske kulture na bosanskohercegovačko naslijeđe je velik i bogat. Neki oblici kulture življenja su se sačuvali i danas na način da su izmijenjeni, usavršeni i toliko zaživjeli kod nas, da se naša tradicijia preko tih običaja ili predmeta identificira. Jedan takav predmet koji čini dio duhovnog lica Bosne je saz koji uz sevdalinku čini dio jedinstvene muzičke bosanske tradicije. To je žičani instrument korišten pretežno samostalno.

Riječ saz je perzijskog porijekla i znači trska, šum trske. Šukrija Trako u knjizi ''Saz u Bosni'' navodi da se najčešće koristio u muslimanskom dijelu stanovništva, a posebno u višim socijalnim krugovima kao što su aginski i begovski. ''On ne trpi hilu (nasilje), kako prema sebi tako ni prema pjesmi sa kojom je predstavljao nerazdvojnu cjelinu kao 'nokat i meso' i danas tvrdim, bez namjere da minimaliziram vrijednost orkestriranih aranžmana sevdalinke , ista je orginalna samo uz saz... On je instrument po mjeri sevdalinke, a ista je često pravljena po njegovim 'mjerama i mogućnostima'.'' (Šukrija Trako)

Saz pripada grupi tambura, a zvuk na njemu se dobiva udaranjem terzijana po žicama. Mada se najčešće svira samostalno, on se može svirati i u takumu (istovremeno sviranje više sazlija). Često se poistovjećuje sa šargijom od koje se razlikuje po dužini drške (šargija ima kraću dršku) i po drugačije postavljenim pragovima iz čega proizilazi i drugačiji zvuk. Mnogo pažnje se poklanjalo ukrašavanju sazova, tako su se dekorirali srebrom ili sedefom.