Rođenje djeteta je najsretniji i najradosniji događaj za svaku porodicu, praćen brojnim običajima, adetima, iz tradicije bosanskih muslimana. Jedan od tih običaja je i polaganje djeteta u tradicionalnu kolijevku, bešiku.
Riječ bešika je turskog porijekla, i opisuje kolijevku, niski krevetić za novorođenče. Bešika je često zatvorena sa strana, a posebno izrađeno dno omogućava i ljuljanje. U siromašnim porodicama, običaj je bio da otac ili djed sami izrade bešiku, a one bogatije bi ih naručivale, vrlo često sa ukrasima i rezbarijama. Tradicionalne bošnjačke kolijevke su većinom bile jednostavne i niske, a najčešće su bile pravljene od drveta.
Običaj je nalagao da prvih sedam dana nakon rođenja dijete leži uz majku, a osmi dan, nakon što je dobilo ime, većinu vremen će provoditi u bešici. Dijete bi se nakon rođenja povijalo u dugačke povoje kojim su djetetove ruke i noge bile pripijene uz tijelo. Ovo je bio običaj zbog toga što se tradicionalno vjerovalo da pomaže pravilnom formiranju djetetova tijela, naročito nogu. Dno bešike bi obično bilo prekriveno sijenom koje se redovno čistilo i mijenjalo, a kao pokrivač bi poslužila bijela krpica. Običaj je nalagao da se dijete, nakon sto je dobilo ime, položi u bešiku osmi dan, od strane nekog koga porodica smatra dobrim uzorom za dijete. Majka bi morala paziti da je bešika uvijek pokrivena bez obzira da li je dijete u bešici ili ne, ali se bešika nije smjela ljuljati ako je bila prazna.
Metafora kolijevke je mjesto rođenja, bilo civilizacije, književnosti, filozofije, ili rođenja novog života. Značaj ovog predmeta u tradiciji bošnjačkih muslimana nije samo materijalan, nego i simboličan. To je mjesto sa kog su bosanska djeca krenula na put kroz život, u sebi uvijek noseći misao o njegovanju i poštivanju tradicije i običaja koje su nam ostavili naši preci, da bi ih mi naslijedili i ostavili našoj djeci u naslijeđe.