Svijećnjak

Najraniji tragovi korištenja svijeća potiču iz trećeg stoljeća prije nove ere. Otkriveni su na području Kine, a datiraju iz vremena vladavine Qin dinastije. U početku su bile korištene isključivo za potrebe osvjetljenja prostorija, u religijskim ritualima, a u novije vrijeme se koriste i za dekoraciju interiera. Od davnina su se koristili i svijećnjaci, koji su uljepšavali ambijent koji stvara svjetlost svijeće. Pored dekorativne namjene, oni olakšavaju korištenje svijeća. Mogu biti napravljeni za smještanje jedne ili više svijeća. Prave se od različitih vrsta materijala poput drveta, keramike i raznih metala.

Jedan od metalnih svijećnjaka nalazi se i u Muzeju Sarajeva. Eksponat potiče iz Zapadne Evrope, a tačno porijeklo nije poznato. Koristio se u crkvenim obredima u 18. i 19. stoljeću. Svijećnjak u kršćanstvu datira od prvih stoljeća nove ere, kada su se kršćani sastajali noću ili u katakombama, tako da je njegova uloga više simbolična, mada ima i praktičnu primjenu. U evanđelju po Luki (11:33) stoji: “Nitko ne zapali svijeće i ne meće je u kut ili pod sud. Nego je meće na svijećnjak, da svi, koji ulaze, vide svjetlo.“ (prijevod dr. Ivan Šarić)

I pored raznih načina osvjetljenja koje nam nudi savremeno doba, svijeće i svijećnjaci se i dalje nastavljaju koristiti zbog posebnog ambijenta koji stvaraju, a koji čak ni moderne tehnologije ne mogu zamijeniti, te se čini da će i u budućnosti biti tako.